ERASMUS+ PROJEKT 2020./2021.

Srednja škola u Maruševcu svojim je učenicima u programu Medicinska sestra / tehničar opće njege omogućila da u sklopu Erasmus+ projekta unaprijede svoje vještine i  potencijale stoga su Petra, Paola, Vanesa, Tara i Josip, pod stručnim vodstvom profesorica Jelene Šarić Posavec i Sandre Bistrović, od 11. listopada do 25. listopada boravili u Turskoj, u gradu Manavgat.

Njihova temeljna aktivnost bila je provedba specijalne zdravstvene njege te zdravstvene njege kirurških bolesnika u turskoj bolnici “Side Anadolu Hastanesi”.

Temeljni cilj ovog projekta bio je omogućiti učenicima Srednje škole u Maruševcu s pravom javnosti koji se obrazuju u programu Medicinska sestra opće njege / medicinski tehničar opće njege unapređivanje znanja i vještina u partnerskim inozemnim ustanovama. Tako su učenici, uz znanje i vještine, razvili i unaprijedili kompetencije i sposobnosti kao što su komunikacija na stranom jeziku, timski rad i prilagođavanje multikulturalnim sredinama. Također su ojačali samopouzdanje, samoinicijativnost te sposobnost snalaženja u novim i nepoznatim situacijama. Naši sudionici uživali su u radu u potpuno novom i nepoznatom okruženju te upoznavanju grada i turske kulture. Slobodno vrijeme iskoristili su za kušanje hrane, pijenje turske kave, uživanje u turskim delicijama, odlazak na izlete, kupanje u moru, jahanje deva… Drago nam je što nam je omogućen ovaj projekt te se radujemo idućim godinama tijekom kojih vjerujemo da će takvih projekata biti još i više; rekle su nam nastavnice Jelena i Sandra.

 

Odlučili smo i učenicima postaviti nekoliko pitanja da saznamo što su točno radili, što su novo naučili i kakvo je ovo iskustvo bilo za njih.

 

Prije svega, zbog čega ste se odlučili prijaviti na natječaj za ovaj projekt?

Prijavila sam se na natječaj jer se to činilo kao odlična prilika da posjetim novo mjesto, da naučim nešto više o njihovoj kulturi, da upoznam njihov način rada u bolnici te da naučim nešto novo. (Tara)

Prijavio sam se zato što sam smatrao da bi to bilo jedno nezaboravno iskustvo, što je na kraju i bilo. Osim toga, želio sam unaprijediti svoje vještine i znanja u području svojeg posla kao med. sestra / teh. i ipak je to Turska te grad u kojem je 30 stupnjeva Celzijusa u 10. mjesecu… Takva prilika se ne propušta. (Josip)

 

Na kojem ste odjelu radili?

Radila sam na hitnom prijemu. (Petra)

I ja sam radio na hitnom prijemu. (Josip)

Ja sam radila na odjelu intenzivne njege. (Paola)

 

Postoje li razlike u našem i njihovom provođenju nastave/prakse? 

Njihov način nastave razlikuje se jedino po tome što oni u srednjoj školi nemaju vježbe u bolnici nego samo uče teoriju. Tek kada krenu na fakultet počinju ići na vježbe u bolnicu. Iskreno, mislim da bi i njima trebali uvesti vježbe u srednjoj školi jer ipak nam to puno pomogne u daljnjem školovanju. (Tara)

 

Kako je izgledao vaš radni dan?

Ujutro smo putovali autobusom iz Manavgata do Side gdje se nalazi bolnica Anadolu Hastanesi. Počeli bismo raditi od 8:00 h i niti jedan dan nije bio isti. Uglavnom, ujutro prije 10:00 h rijetko kada je bilo posla za nas jer u to vrijeme nije baš bilo puno slučajeva za hitnu, onda bi nam između 11:00 i 15:00 h dolazili uglavnom ljudi s posjekotinama, lomovima i ostalim ozljedama. Mi uglavnom nismo imali previše posla osim oko asistiranja liječniku i promatranja šivanja rana. Ponekad smo i mi dezinficirali ranu, a osim toga uzimali smo briseve za korona testove, davali muskularne injekcije, miješali lijekove, slagali infuzije, itd. Imali bismo jednu veliku pauzu za ručak i par manjih pauza za kako oni kažu „čaj“. Završili bismo točno u 17:00 h i zatim se autobusom vraćali natrag za Manavgat gdje nam je bio hotel. (Josip)

Svoj dan slično opisuje i Paola:

Probudila bih se u 07:00 h, sišla na doručak oko 07:30 h, nakon toga bi stigao autobus koji nas je ostavljao ispred bolnice te bih se presvukla u garderobi i u 08:00 h započela bih s radom na svojem odjelu. Prva pauza za čaj bila bi u 10:00 h, ona bi trajala 15-ak minuta, a nakon nastavka smjene slijedila je pauza za ručak na koju bismo obično išli oko 12:30 h i ona je trajala pola sata. Posljednja pauza, koja je također trajala 15 min, bila je u 15:00 h, a kraj naše smjene bio je u 17:00 h. Nakon što smo se presvukli, čekali smo autobus koji je vozio nazad do Manavgata te smo imali slobodno vrijeme ostatak dana. Najčešće smo oko 20:00 h otišli nekamo na večeru da isprobamo tursku kuhinju. (Paola)

 

Kakva su vaša iskustva?

Moje iskustvo s timom na odjelu i s ljudima koje smo upoznali je bilo super, bez problema, samo što nisu baš znali engleski pa smo se morali služiti prevoditeljem. Volio bih ponoviti ovakvo iskustvo. (Josip)

Upoznala sam puno novih ljudi koji su nas jako lijepo prihvatili, upoznali su nas sa svojim načinom rada u bolnici, naučili su nas izgovarati neke osnovne turske riječi i da mogu, opet bih ponovila to iskustvo. (Tara)

 

Imali ste i malo slobodnog vremena. Koje ste sve znamenitosti posjetili?

Posjetili smo Apolonov hram, stari grad u Sideu te u sklopu njega i muzej, povijesni amfiteatar, u Manavgatu smo posjetili vodopade, išli smo do Antalije i Starog grada. (Tara)

 

Jeste li doživjeli koju anegdotu?

Jedna od zanimljivijih zgoda bila je situacija kada smo osoblju bolnice više puta rekli „Bok!“ kao pozdrav, što je na turskom jeziku uvreda. (Paola)

Pa bilo je dosta njih, ali bih izdvojio jednu – na prvoj večeri vidjeli smo kako grupa mladih provaljuje u auto i krade ga i to mi je bilo, ono šok, ali nismo se uplašili ili nešto, pamtit ćemo to… haha. (Josip)

 

Biste li ponovili ovakvo iskustvo?

Naravno. Svidjelo mi se. Imali smo priliku naučiti nešto o njihovoj kulturi, poboljšati svoje radne i komunikacijske vještine, upoznali smo nove ljude te se vratili s iskustvom više. (Petra)